Džez-albumom "River: The Joni Letters" Herbie Hancock osvojio je nagradu za album godine a prema očekivanjima, & nagradu za najbolji suvremeni jazz album. + to ispred nosa, jednako dobroj & upečatljivoj kradljivici šoua Amy Winehouse. U razgovoru za Wired otkrio je da je most od glazbe prema tehnologiji bila matematika. Ubacimo, tim povodom, & njegovu izreku, u jeziku izvornika: “There's so much spontaneity involved, what do you practice? How do you practice teamwork? How do you practice sharing? How do you practice daring? How do you practice being nonjudgmental?”. Ili ovu: “I think there's a great beauty to having problems. That's one of the ways we learn.”, za kraj.
Nakon što sam ga preslušao, ne mogu suspregnuti gađenje nad dekadencijom glazbene industrije koja notorne pop-albume već dobrih 10 godina trpa pod džez. Koncept albuma je najbliži soulu, & to ljigavom. "Svestrana" (ili tek probitačna?) Joni Mitchell se sa svojim pjesmuljcima opet provukla kamo joj nije mjesto. Ionako u "Tea Leaf Prophecy" oponaša fraziranje Cassandre Wilson. Mogu samo razočarano & čangrizavo zavapiti poput starog Draška, "Ali... to nije džez! To nije džez...". Sve do ovog albuma, Wayne Shorter nije zvučao kao Kenny G., niti je Hancock zvučao kao Matija Dedić. Pjesmuljak koga izvodi Norah Jones čak je dovoljno bezopasan da bi mi ušao u uho, jer curka pjeva slatki, nevini pop, baš kao & kolegica Corrine Balley Rae u naslovnoj "River", dok Shorter solira u fade out. Gostujući Tina Turner & Leonard Cohen, svojim su pojavljivanjem na ovoj limunadi od albuma samo dokazali da su & oni ishlapjele ruine. Tajna je u tom što se na ovakve albume gleda kao na 'spasitelje' jer je džez oduvijek bio umjetnička, strateška & time gubitaška industrija. Povijest industrije entertainmenta ionako pišu grinje koje o hitovima (dobrim pjesmama) razmišljaju samo u kontekstu "broja hitova" (downloada). Svejedno, SLŠNBMN je neumoljiva. Nula od nula! (16. ožujka)
Nema komentara:
Objavi komentar