BOLJE IKAD NEGO NIKAD (7) Atanasovski Golob Levačić Trio "ATTIC DANCE"

Iako je upokojio vrlo popularnu grupu Folkestra i zamijenio ga improvizatorskim AGL Trio & šlager-grupom Mildreds u kojoj surađuje sa svojom životnom družicom, bubnjar Krunoslav Levačić napravio je najbolji umjetnički & životni izbor. Održao se autorski na klupskoj sceni Zagreba, okolnih gradića & Ljubljane, kao jedinstven, nepredvidljiv & slobodan pojedinac koji uz sve te odlike & neobjašnjivo dobro svira bubnjeve šireći oko sebe zapah iste takve vibre. Snimke za album "Attic Dance" objavljen prije godinu dana za slovenski Jazz & Blues Records, u studiju Attic snimio je slovenski udaraljkaš Blaž Celarec, likovno ga je opremio Danijel Trstenjak, a fotografiju koju smo posudili je snimio Orban Golob. Pervanovski pristup ovog trojca mogao bi se opisati riječima "kreni, opusti se, pa dok ide, ide...". Što u biti zvuči jako jednostavno, ali rijetko kom domaćem džezistu polazi za rukom. Uživo znaju zatresti stalak fusa a s njim & cijelu pozornicu kumulusima energije kojom to rade Art Ensemble ili Blue Notes. Taj su šarm na album pokušali prenijeti živom snimkom od 43'19'', razlomljenom u devet dijelova radi boljeg snalaženja. Problem je što u tome nisu uspjeli, jer prostor bez ikakve širine & dubine, tek povremeno zapara porno-saksofon, a frekvencija basa je često mutna & tiha. Nije da je snimka kriminalno loša, ali je šteta utoliko što je ritam-sekcija skoro pa besprijekorna; kad bismo se baš razbacivali poznavanjem dalo bi se reći koju o prsto-nokatnosti, Hadenu & Blackwellu. Poznavajući & Levačićevu sklonost teatralnosti, ostaje u zraku pitanje kako to da ovako talentirani umjetnici nisu u stanju svoj rad prezentirati na suvisliji & profesionalniji način. Nije bilo love? Stilski pokrivaju cjelokupno polje slobodne idiomatske improvizacije, počevši album s improvizacijom na frulici koju često čujemo u melodijama Balkana, a onda sukladno poznavanju fraze & predrasudama, trpamo u makedonski ili bugarski folklor. Susret s Atanasovskim impresionira utoliko što njegov žovijalni & neopterećeni način ovladavanja saksofonima odudara od usviranih & nabiflanih džezista/improvizatora iz SAD & Zapadne Europe koji najčešće grade čitave nebodere zvuka na jednom te istom citatu, a onda još & nama Balkancima pokušavaju nabiti kompleks kako imaju veća muda. Netko će reći kako tim putem AGL ni neće krenuti da si ne uskrate publiku; drugi će se zaderati, 'sviraj, ne deri jarca!!!'. Ukratko, ovaj bi album bio prava sreća za slušati kad bi bio bolje snimljen. Ovako, slušno nas obmanjuje u beskraj.