NOVI NEPOZNANCI (16): Podrezivanje korijena & zališnost preočekivanih

Pišem ovo jer je objavljen jedan od najžuđenijih tuzemnih tonskih zapisa, prije mjesec dana. Ne mislim na “Srce” od Majki, jer g. Rizvanović u Novom listu od danas napisao je sasvim solidan tekst i ja ne bih ništa mu ni dodao nit oduzeo. Splitski izdavač Guranje s litice, dosad znan po malonakladničkim harsh-noise izdanjima, dva je EP-ja objavio na jednom mediju: 'samotitlovani' materijal njemačko-hrvatske grupe 'Majmoon' iz Minhena & 'sport rock' EP instrumentalnih arhisoničara Peach Pit iz Zagreba. Suosnivač Majmoona gitarist Josip Pavlov iz Tisnog je do 2002. svirao u 'Kritičnoj masi na kotačima', o kojima je snimljen & stanoviti dox. Sudjelujući od 2003., 2006. suobjavljuju debut “Shimponauts Journey” s Andreasom Schulerom (bass), Burkhardom Hillom (bubnjevi), te Geneom (projekcije) kog je u zadnjoj instanci zamijenio Daniel Tanner. Pet skladbi od ovih 32 minute djelomično su korištene u kratkim filmovima 'Haleli' & 'Josip' s Minhenske filmske akademije. Gitarski loop 'autumn leaves' na generičkoj post-rock ritmici prije je ispao iz jedne stare post-rockerske špajze nego li bi htio osvježiti iskipjeli džez-standard. New age zvukobraznost 10-minutne 'as I feel now' uz slijed u 'trumpets first' prerasta okvire možebitne inspiracije grupom Faust. Aranžiranje reverbiranim vibrafonom, zvončićima i tablom u 'of fast and slow movements in the city' & 'don't go when I need you' daju naslutiti da jazzy post-rock zvuk uvodne skladbe nije bio olaka aluzija. Koherentan & zaokružen materijal povremeno otklizava u muzak karakteristično ispeglanih asimetričnih ritmika, bremenitiji referencama & komentarima nego li citatima. Valjivi & sanjivi, Majmoon ovim albumom reckaju svoje hardcore punk repove k akustikama ureda ili galerija, na tragu jedne spiritualnosti itekako aktualne. Četiri skladbe Peach Pita – kulminativna »4x100« navršila je već četvrti rođendan! – upućuju nas da imamo posla s kapitalcem. S kilometražom od 15-ak godina ovi istančani skladatelji-izvođači demokratski osmišljavaju svoje kompleksne skladbe & izvode ih post-punk ekspresivnošću. Onu doncaballerovsku polifoniju već su dobrano preorali slavenskim, čak patetičnim, finesama. Tu & tamo dade se prepoznati kakav citat, riffova Stevea Vaija, Colossamite ili lokomotivirajuće tutnjave Blakea Fleminga. Slobodoumni koliko to jedan globalni math-rock bend god može biti, svoju najbolju vrlinu neprikosnoveno pitkog & ujedajućeg humora Peach Pit kontrapunktiraju zališnošću. Pogotovo uživo zahtjevnom. Aktivnijim koncertiranjem izbalansirajte performativu, dečki! Foto (c) jAKA pRIMORAC