Lukas Simonis je gitarist iz Rotterdama s više veze s Zagrebom nego li mislimo mi ili uopće on sam. Ima nekih 10 godina otkako je nastupio u klubu Gjuro 2 s grupom Dull Shicksall koja postoji od 1985., na partyju povodom kraja izlaženja časopisa Homo Volans. U klubu je bilo miješano društvo, a osim alternativaca, šminkera & budućih japija pojavio se & čovjek koji je stao u prvi red & u grupu uperio Glock. Redara nije bilo, te ih je dobrovoljno zamijenila drogirana umjetna plavuša koja je društvu oko sebe očima & zrikavim dojkama sugerirala tko je ovdje gazda. Bili su simpatični, mislim na bend. Europski alternativni rock još je imao eksperimentalnu notu, a ovi su uz gitare & bubanj imali & četiri frenetična vokala & klarinet & sampler. Njihov hit je u refrenu imao stih 'Do You Wanna Die in a Car Crash/Or With Some Innocent People in the Warzone"; baš su nam nanijeli lako lječive poteškoće na osrčju. U grupi je svirao & Colin McLean iz Dog Faced Hermans. Grupa se raspala 1997. & objavila album znakovita naslova "Ambush", a Simonis je suosnovao bendove Tresspassers W & Morzelpronk, te Centar za eksperimentalne umjetnosti WORM. Godinu ranije surađuje na "Beauty and the Bloodsucker" Eugenea Chadbournea s The Insect and Western Party, objavljen za Leo Records & 7-inčni singl s francuskim glazbenikom & izumiteljem Pierreom Bastienom što prerasta u suradnju na albumu 'Rames', a traje do danas. Intervencija sićušnim kockama žućkaste boje na kolor-fotografiji čovjeka u sivom odijelu zavaljenog na kauč jarke zlaćane boje, vizualni je identitet solističkog CD-a "Stots". No, krajnji dojam je prvenstveno smirujuć & istražujuć nego li osjetilima iritantan. Frithov utjecaj, šumova & kuckanja na tijelu gitare, je nenametljiv. Repetitivan je dovoljno da odvuče pažnju prema grupi Faust ili asocira na rad umjetnika koji sami stvaraju svoju opremu, poput Ivana Marušića-Klifa ili Gert-Jana Prinsa. Fluidnost introvertiranih songova & skladbi sazdanih na suprotnostima, poput schwittersovskog vokala oslobođenog semantike uz onomatopeju wah-gitare ovom solističkom radu daje sličnu draž kakvu su imali & Schiksali. Uz veze post-jugoslavenskog kulturnog prostora s nizozemskim, pogotovo subkulturnog, veže se & Simonisov tramvaj blues. Trenutak isčekivanja noćnog tramvaja na blago jezivoj burici uobličen je miksanjem gitare snimljene 'na suho' s konkretnim zvucima tramvajskog šinja & šumova s autoceste. Sretno čekanje!
Nema komentara:
Objavi komentar