s glazbom Keitha Jarretta najčešće sam na 'vi', iako je posrijedi jedinstvena umjetnička osoba čijoj će se genijalnosti jednog dana šef ECM-a sigurno odužiti spomenikom. dok do toga ne dođe, sjetim se mementa "kako Jarrett poje s angeli" iz pjesme "Vonj po čaju" Primoža Čučnika. trostruki CD "Setting Standards" – kanuo mi je kao poklon za rođendan - reizdanje je debuta jedne već 25-godišnje karijere. nakon sviranja neobuzdane glazbe u kvartetu Charlesa Lloyda i u elektrifikacijama raznih stadija persone Milesa Davisa, KJ je kroz 70-e ili svirao slobodno improvizirane solo-koncerte pred rasprodanim koncertnim dvoranama širom Europe (Koeln, Pariz) ili pisao skladbe za velike orkestre. a tu i tamo bi zasvirao s pokojim europskim ili američkim kvartetom. jednog dana u siječnju 1983. s dva prekaljenika, Garyjem Peacockom na kontrabasu & bubnjarom Jackom deJohnetteom, ušao je u studio & okrenuo se nečem nepretencioznom i srednjostrujaškom. dakle, iako bi se dalo olako prosuditi da 'Setting standards' nije imalo nikakvih autorskih ambicija, upravo tako je ovaj trio u džezu stekao status sličan Tomu Waitsu, objavljujući povremeno albume koji dobivaju najviše laude. koncertiraju ovisno o obiteljskim i zdravstvenim mogućnostima, podsjećajući povremeno medije da je, uključujući i Jarretta, cijela klika - i Pat Metheny i Carla Bley i David Sanborn - 'outana'. Jarretove mušice eskalirale su do već legendarne ćudljivosti, jer mu nije nikakav problem prekinuti koncert zbog zvižduka ili fleša iz publike. Prošle mu je godine Umbria Jazz Festival, zbog jednog takvog ispada, zahvalio na dugogodišnjoj suradnji. U izgradnji bogočovječjeg kulta, pomogao mu je i sam izdavač, pa će svatko tko je poslušao “Solo At Carnegie Hall” iz 2006. primijetiti da je na snimku otpalo previše aplauza u odnosu na samu glazbu. Čučnik je dakle, bio u pravu. Iako na svakom njegovom albumu ima standarda koji grcaju od najbanalnijih stereotipa, sam izbor skladbi nije puko standardno štivo. Prvi album počinje s «Meaning of the Blues», rijetko upamćenom ili ikad uvrštenom u dotično društvo, e da bi uslijedila «All the Things You Are» Kerna i Hammersteina, zatim i 'It Never Entered My Mind' Rodgersa/Harta, koje u ovoj izvedbi poprimaju sjaj iznova uspostavljenih vrijednosti. 'za ljubav našu, koja bi mogla desiti se velim, a ne znam dal da je želim ili ne želim', zaslužna je obrada Billiejine "God Bless the Child", potresne pjesme o mladenačkoj trudnoći. jedan posve netipičan standard, koji već lipti pod vremešnom hermeneutičkom prtljagom, momci su uzeli na krajnje nepretenciozan način, kao jedan funky-blues... na drugom CD-u također izuzetak čini autorska«So tender», uz 'If I Should Lose You' i 'I Fall in Love Too Easily'. upravo ove ljigice i njihove nasljednice, znatno su utjecale na pop-jazz produkciju osamdesetih, često evoluirajući u vizualni kič saksofona objektno položenih na stol uz svijeće, garnirane crnim grožđem. a opet, neke od tih obrada svojim su jasnoćom i perfekcijom džezu osigurale trajnu vitalnost, olakšale mnoge živote i duhovne težnje, pružajući zahtjevnijoj publici dovoljno opipljivu intelektualnu popudbinu, kao i snobovima wallpaper music na rijetko dosegnutoj razini. za treći CD što se zove «Changes», Trio je pustio slobodne improvizacije izrasle iz tri Jarretove skladbe, «Flying, Part 1», «Flying, Part 2» i «Prism». Pogotovo je zanimljivo koliko su izvođači vjerni harmoniji usprkos tome što još su dovoljno vitalni da je odbace kao štaku, a pogotovo što su s njima smjeli raditi ma što god žele. svakako, ni vrijeme in okružje nisu bili vrlo povoljni za free-, no sreća cjelokupne sinteze je u tome što klavirist u tom izdanju dovoljno samouvjeren da bi mu počast odao i Art Tatum. nije slučajno da je cijela priča o Triju istodobno samo o klaviristu, s obzirom da se i honorari unutar trija navodno dijele u omjeru 80:10:10, a visprenije kritičari uvijeno pričaju o ešalonima potplaćenih glazbenika koji ginu na vječnom steperu superzvijezde. Ovaj mi je album provocirao reminiscenciju na vrijeme kad sam tek ušao u džez-spiku na sessionima Mire Kadoića u Melinu. unatrag... već 12 godina??? možda će ga kroz taj proustovski ključ otkriti i oni koji ga dosad nisu poznavali. 28 srpnja 2008
NOVI NEPOZNANCI - Čučnik je imao pravo (JARRETT, PEACOCK & DEJOHNETTE, setting standards, NY sessions, ECM, 1983, 2008 )
s glazbom Keitha Jarretta najčešće sam na 'vi', iako je posrijedi jedinstvena umjetnička osoba čijoj će se genijalnosti jednog dana šef ECM-a sigurno odužiti spomenikom. dok do toga ne dođe, sjetim se mementa "kako Jarrett poje s angeli" iz pjesme "Vonj po čaju" Primoža Čučnika. trostruki CD "Setting Standards" – kanuo mi je kao poklon za rođendan - reizdanje je debuta jedne već 25-godišnje karijere. nakon sviranja neobuzdane glazbe u kvartetu Charlesa Lloyda i u elektrifikacijama raznih stadija persone Milesa Davisa, KJ je kroz 70-e ili svirao slobodno improvizirane solo-koncerte pred rasprodanim koncertnim dvoranama širom Europe (Koeln, Pariz) ili pisao skladbe za velike orkestre. a tu i tamo bi zasvirao s pokojim europskim ili američkim kvartetom. jednog dana u siječnju 1983. s dva prekaljenika, Garyjem Peacockom na kontrabasu & bubnjarom Jackom deJohnetteom, ušao je u studio & okrenuo se nečem nepretencioznom i srednjostrujaškom. dakle, iako bi se dalo olako prosuditi da 'Setting standards' nije imalo nikakvih autorskih ambicija, upravo tako je ovaj trio u džezu stekao status sličan Tomu Waitsu, objavljujući povremeno albume koji dobivaju najviše laude. koncertiraju ovisno o obiteljskim i zdravstvenim mogućnostima, podsjećajući povremeno medije da je, uključujući i Jarretta, cijela klika - i Pat Metheny i Carla Bley i David Sanborn - 'outana'. Jarretove mušice eskalirale su do već legendarne ćudljivosti, jer mu nije nikakav problem prekinuti koncert zbog zvižduka ili fleša iz publike. Prošle mu je godine Umbria Jazz Festival, zbog jednog takvog ispada, zahvalio na dugogodišnjoj suradnji. U izgradnji bogočovječjeg kulta, pomogao mu je i sam izdavač, pa će svatko tko je poslušao “Solo At Carnegie Hall” iz 2006. primijetiti da je na snimku otpalo previše aplauza u odnosu na samu glazbu. Čučnik je dakle, bio u pravu. Iako na svakom njegovom albumu ima standarda koji grcaju od najbanalnijih stereotipa, sam izbor skladbi nije puko standardno štivo. Prvi album počinje s «Meaning of the Blues», rijetko upamćenom ili ikad uvrštenom u dotično društvo, e da bi uslijedila «All the Things You Are» Kerna i Hammersteina, zatim i 'It Never Entered My Mind' Rodgersa/Harta, koje u ovoj izvedbi poprimaju sjaj iznova uspostavljenih vrijednosti. 'za ljubav našu, koja bi mogla desiti se velim, a ne znam dal da je želim ili ne želim', zaslužna je obrada Billiejine "God Bless the Child", potresne pjesme o mladenačkoj trudnoći. jedan posve netipičan standard, koji već lipti pod vremešnom hermeneutičkom prtljagom, momci su uzeli na krajnje nepretenciozan način, kao jedan funky-blues... na drugom CD-u također izuzetak čini autorska«So tender», uz 'If I Should Lose You' i 'I Fall in Love Too Easily'. upravo ove ljigice i njihove nasljednice, znatno su utjecale na pop-jazz produkciju osamdesetih, često evoluirajući u vizualni kič saksofona objektno položenih na stol uz svijeće, garnirane crnim grožđem. a opet, neke od tih obrada svojim su jasnoćom i perfekcijom džezu osigurale trajnu vitalnost, olakšale mnoge živote i duhovne težnje, pružajući zahtjevnijoj publici dovoljno opipljivu intelektualnu popudbinu, kao i snobovima wallpaper music na rijetko dosegnutoj razini. za treći CD što se zove «Changes», Trio je pustio slobodne improvizacije izrasle iz tri Jarretove skladbe, «Flying, Part 1», «Flying, Part 2» i «Prism». Pogotovo je zanimljivo koliko su izvođači vjerni harmoniji usprkos tome što još su dovoljno vitalni da je odbace kao štaku, a pogotovo što su s njima smjeli raditi ma što god žele. svakako, ni vrijeme in okružje nisu bili vrlo povoljni za free-, no sreća cjelokupne sinteze je u tome što klavirist u tom izdanju dovoljno samouvjeren da bi mu počast odao i Art Tatum. nije slučajno da je cijela priča o Triju istodobno samo o klaviristu, s obzirom da se i honorari unutar trija navodno dijele u omjeru 80:10:10, a visprenije kritičari uvijeno pričaju o ešalonima potplaćenih glazbenika koji ginu na vječnom steperu superzvijezde. Ovaj mi je album provocirao reminiscenciju na vrijeme kad sam tek ušao u džez-spiku na sessionima Mire Kadoića u Melinu. unatrag... već 12 godina??? možda će ga kroz taj proustovski ključ otkriti i oni koji ga dosad nisu poznavali. 
Pretplati se na:
Objavi komentare (Atom)
Nema komentara:
Objavi komentar