Veliko iznenađenje priredili su mi sinoć Animal Collective, jer nisam pohvatao da pretendiraju biti dub-soundsystem. Vidi se da & Panda Bear & Avey Tare & Geologist, sa svojim čelnom baterijom, svaki euro koji zarade ulažu u opremu. Koliko god na albumima bili lo-fi akustičari koji parketima lupaju po klupi u parku, uz masne akorde akustare, scenski su kibernetofili. Uz to, imali su šest razglasnih pojačala raspoređenih po pozornici plus svijetleće stupove, serijski povezane u blještavu scenografiju. Koncert u dvorani kazališta &TD je otvorio stanoviti Axolotl. Na violi provučenoj preko kompjutera, načeo je ispeglanog Tonyja Conrada (bez karakteristične škripe!) u klupsko-sterilnu verziju 'Dream Syndicatea'. Do druge pjesme evoluirao je u Tigerbeat6 (plesni?) loop, zaledivši mrmljajuću većinu na pragu nepušljive dvorane s cigaretom među prstima. Zvijezde večeri su krenuli repertoarom sa 'Sung Tongs' koje su fanovi odmah prepoznali, a izlječujući groove na 'Who Wants A Rabbit' se pronio kroz bar 10 redova. Blaga strmina dvorane te problemi preglasne bas-dionice, nekako nisu dali prostora cupkajućim nastojanjima ni na pozornici nit ispred nje. Bend je svojim ambicioznim setom zademfao publiku iako je željela pjevati njihove pjesme: plahtama, jorganom & posteljinom sintetičkog zvuka. & Aveyu & Pandi zajednički je laibachovski anti-gard na publiku, okrećući im se što s boka svirajući klavijature ili stand-up bubnjeve, a što leđa dok svira gitaru. Aveyev sipljivi pop-vokal je, imao svojih zvjezdanih trenutaka, ali klimaks nastupa, u 15-minutnoj numeri pred kraj nastupa imao je Panda Bear s faustovski strogim ravnjakom na stand-up bubnjevima. U svršetku, stječe se dojam da je bend svoje najbolje adute uništio onim čemu nije dorastao, živom elektronskom svirkom, a da mu se ipak progledalo kroz prste zbog onog njihovog tipičnog - simpatično-naivnog...
2 komentara:
užasna recenzija
dobro si ih upikira stari!
Objavi komentar