17 ožujka 2009

NOVI NEPOZNANCI (22): Szilard Mezei Piano Kvintet "Cerkno"

Već u prvom kontaktu sa skladateljskim & improvizacijskim umijećem Mezeija, violista iz Vojvodine, česta debata o violistima kao o 'tek drugorazrednim violinistima', pada u vodu, jer pred uhom imamo punokrvnog glazbenika. Od engleskog izdavača svojedobno opisan kao "najinteresantnija pojava u glazbi još od Charlesa Mingusa", ovaj umjetnik na svojoj je koži imao prilike osjetiti svu učmalost koju teško & rijetko priznaje društvo nove glazbe. Nakon nekolicine izdanja u katalogu jednog opskurnog mađarskog izdavača, do danas objavljuje uglavnom za portugalsku Creative Sources & englesku Leo Records, a poznat je po čestom autorstvu primijenjene glazbe za koreografa Josefa Nadja. Uz to je, po Murphyjevom zakonu baš, poznatiji u SAD nego li Europi.

Snimka iz 2006. s Cerkno Jazz Festivala predstavlja bubnjara Istvana Csika & kontrabasista Ervina Malinu, inače najčešće Mezeijeve suradnike, uz gostovanje Bogdana Rankovića iz LaDaABa Orkestra na alt-saksofonu & bas-klarinetu, uz dotad nečuvenog Milana Aleksića na klaviru. Za razliku od International Ensemblea, nakon čijeg se plasmana u 10 ponajboljih džez-izdanja 2006. Mezeiju priljepila nadoveza s glazbom Mingusa & Ellingtona, ovaj materijal produbljuje poveznicu s Mingusom, ali & ističe bartokovsku paletu kojom je ovaj rad itekako prošaran. Mingusov utjecaj, već ionako opće mjesto, hvatamo iz finog rasporeda komponiranih & aranžiranih dionica, grupacije kratkih & efektnih solističkih pasaža. Kroz skladbe se često provuče koji motiv mađarskog folklora, pa & čitava melodija, a odlikuju ih & ironijska & poetska imena, poput "Three Trees", "Cougar" & "Jaguar", odnosno "Petition" ili "Rather". Uvjerljivo, a relaksirano soliranje ono je što Mezeija, a što Rankovića odvaja iz današnjeg modern jazz & free-jazz taloga; čak & u brzom tempu znatno polažu na relaksiranost, radije nego li napetost ili zališnost. Ranković, koji & nije na glasu kao džezist, snalazi se sjajno & jezdeći na sinkopama & rafalirajući multifonijama. Csikova djetinja predanost u izvedbi čitave
glazbene ideje daje onu neophodnu krotkost suprotstavljajući se Mezeijevoj strogosti. Sve u svemu, kvintet nam pokazuje ono što bi nova glazba htjela & željela biti, samo kad bi bilo više autorski orijentiranih skladatelja.

Nema komentara:

Pretraži ovaj blog