Izdanja s novopečene poljske etikete Multikulti Project/Fripp Sklep - Crimsonovci, Robert Fripp nema svoje prste u tome! - vezuje vezani ritam čikaškog bubnjara hrvatskih korijena, Tima Daisyja. Taj se etablirao posljednjih godina u kružoku oko saksofonista, multi-instrumentalista + skladatelja Kena Vandermarka.Prvo od izdanja je 'Dragons 1976', Daisyja + još dvojice kolega iz kruga oko glazbenika Roba Mazureka + Mikea Reeda, s kojima svira od 2002. Oni su alt-saksofonist Avram Shelton & kontrabasist Jason Ajemian, objavili su dva albuma, 'On Cortez' + 'Winter Break' koje su promovirali na turneji po SAD + Kanadi. Vrlo sličan mnoštvu trio CD-a, zadnjih godina kao da su se sami potrošili investirajući vlastite ideje u veće projekte.
New Fracture Quartet (MPI 004) debitira albumom "1000 Lights", u moje uši uvodi post-bop trubačicu Jaimie Branch + Davea Millera na gitari + efektima, uz velikog Natea McBridea na kontrabasu. Gitarski je to novodžezerski album koji, prema press-clippingu s ovitka, "obuhvaća utjecaje američkog underground rocka, angolanskog folka 50-ih + 60-ih, gitarske glazbe iz Malija, sastojke posoljene improvizacijskom glazbom koja se pretakala iz Zapadne Europe u SAD + obratno". Daisyjev poliritmički ansambl u uvodu "No fires", uz Branchinu repliku automatski priziva štih MU-ltikultivirajućih dueta Cherry/Higgins. Međutim, šou je ovog kratkog CD-a po(t)palila kaleidoskopska raznolikost aranžmana otvorenih za zvučni zid u uvodnoj "Falling Rocks" na koju se nadograđuje lirična solo truba. U završnoj "Slingshot" uskočio je + citat fraze s repertoara Art Ensemble of Chicago. Iščašenom sviranju kraj ritma + izvan njega, Miller pronalazi mjesto u naslovnoj skladbi. Ovo je jedan od albuma, koji sjeda na prvo slušanje, te u svojem 'stilističkom' turiranju uz 'personal touch' priziva poželjan klupski susret, odnosno laskave usporedbe s grupama poput Gutbucket + sličnih.
Dueti "Four Walls" Daisyja + poljskog (bas-)klarinetista WacŁawa Zimpela (MPI 005), predstavljaju iskorak na sasvim drukčiji teren, pogotovo što im se zvučna slika, uz kontrabasista Marka Tokara + alt-saksofonista Dave a Rempisa, popunjava tek na predzadnje dvije od sedam skladbi. Već kod prvog slušanja način zaokruženog fraziranja na usniku, multiplih stakatnih fraziranja podsjeća na jezikopis Stevea Lacyja, dok apstraktno ekspresionistički layout etikete prilično priziva vizualna rješenja Okka Disca. S obzirom na set, Daisyjevo je svianje puno apstraktnije + ogoljenije. Pravo iznenađenje u kontekstu niske ova tri izdanja!
Nema komentara:
Objavi komentar