Već kad smo od njega nasluh odustali, Mos Def je pogurao novi album "Ecstatic" s labele Downtown. Možda ga nećemo vidjeti u domaćim izlozima, ali kako Madlib beatove ne bi slagao bilo kojem dečku s bruklinskim pedigreom, red je bio da ga preslušam par puta.
Još je neki dan glumio u produkcijama koje su dobile Emmyja i Zlatni globus, glumio Chucka Berryja, lijevom nogom snimao albume, pa su izlazili kao blank disk u prozirnoj futroli... Da je sastavni dio globalne urbane kulture, znaju čak i TeVe-inspektori iz baltimorskog Odjela za poroke HBO-ove serije "The Wire". Oni najnormalnije rabe 'mos def', kad hoće reći 'most definitely'.
Nove stvari vraćaju povjerenje da autor "Black on Both Sides", više nije dečko koji obećava - već dečko koji može. Šarm "Ecstatica", makar ga derao ispod površine ili baš banalno glumatao, ne bi bilo bez autora jednog kozmopolitskog prosedea. Ta pitkost počiva na pet bastiona:
I. refleksiji ere poslije Busha - istočnjački melos očito je tek metafora stihovima koji su se podulje taložili po svijesti. Gost na neslužbenom naslovnom singlu "Auditorium" je old-skooler Slick Rick, koji se poistovjećuje s dječačićem s bagdadskih ulica. U "Wahidu" Def preslaguje motive otimačine iz bajke Ali-baba i 40 razbojnika, koju ovih dana, sukladno duhu sredine u kojoj živimo, ravnomjerno troše i domaći mediji.
II. otvorene rane afroameričkog identiteta slaže street knowledgeom u talu s osviješćenošću srednje klase: nakloni čitavom nizu umjetnika, poput Billie Holiday, udica su starijim studošima s humanističkih sveučillišta koji uglavnom slušaju Nasa i Rakima. Koliko drži do stare škole, kad tvrdi da sa svojih pet grlenih pajdaša može na battleu nonšalantno zboksati i face poput Jaya Z-ja, Lila Waynea & Kanyea Westa, koji su se nešto nedavno 'puranili';
III. "Maxon Universal" spli'skih TBF, u svaku je bistru glavu koja ih razumije utuvio da ekologija ne pokriva samo planinske vrhove i ćistoću planinskih rijeka, već i odnose među ljudima, pa i ono što se izravno utječe na njih. Ekološke pjesme, kao "Priority" u kojoj zaziva 'mir iznad svega', Defova su specijalnost. Socijalno-ekološka "Life in Marvelous Times" briljira u depri stihovima "Some riders don't know what they riding for/ Hands on the wheel and their mind is gone", da bi romantističkim spinom s "This raw cold life is a beautiful thing" prešao u iznenadni optimizam.
IV. u "Workers Comp" je narkoleptičnom ironijom naciljao samog sebe, bar prijašnja nabrijana dancehall isfuravanja s Talibom Kwelijem i Busta Rhymesom. Pjeva toliko šlampavo, kao da će svaki čas izdahnuti. Ako se Eminem, neslužbeni maneken sirupa za kašalj, nakon ovog nije ujeo za jezik od jada, onda nije nitko.
V. Svatko tko je putovao Amerikom, prisjetit će se da je na govornim automatima, "Za španjolski, pritisnite 'jedan'", postalo najnormalnija stvar. Stalnim upadicama na španjolskom, razbacanima širom njegovih albuma, jasno, a opet subverzivno, čoha ti uši dominantnim jezikom žitelja SAD. Dijelove pjesama "No Hay Nada Mas" i "Pistola", otpjevao je na španjolskom, ipak uglavnom gomilajući banalnosti.
Makar neuravnotežen, već zahvaljujući što mu je dopuštena autorska sloboda, "Ecstatic" je izuzetno zanimljiv za slušanje, kopanje po njemu i opetovano navraćanje, itekako svjesnog umjetnika koji sve znade izreći na bezbrižan način.
Još je neki dan glumio u produkcijama koje su dobile Emmyja i Zlatni globus, glumio Chucka Berryja, lijevom nogom snimao albume, pa su izlazili kao blank disk u prozirnoj futroli... Da je sastavni dio globalne urbane kulture, znaju čak i TeVe-inspektori iz baltimorskog Odjela za poroke HBO-ove serije "The Wire". Oni najnormalnije rabe 'mos def', kad hoće reći 'most definitely'.
Nove stvari vraćaju povjerenje da autor "Black on Both Sides", više nije dečko koji obećava - već dečko koji može. Šarm "Ecstatica", makar ga derao ispod površine ili baš banalno glumatao, ne bi bilo bez autora jednog kozmopolitskog prosedea. Ta pitkost počiva na pet bastiona:
I. refleksiji ere poslije Busha - istočnjački melos očito je tek metafora stihovima koji su se podulje taložili po svijesti. Gost na neslužbenom naslovnom singlu "Auditorium" je old-skooler Slick Rick, koji se poistovjećuje s dječačićem s bagdadskih ulica. U "Wahidu" Def preslaguje motive otimačine iz bajke Ali-baba i 40 razbojnika, koju ovih dana, sukladno duhu sredine u kojoj živimo, ravnomjerno troše i domaći mediji.
II. otvorene rane afroameričkog identiteta slaže street knowledgeom u talu s osviješćenošću srednje klase: nakloni čitavom nizu umjetnika, poput Billie Holiday, udica su starijim studošima s humanističkih sveučillišta koji uglavnom slušaju Nasa i Rakima. Koliko drži do stare škole, kad tvrdi da sa svojih pet grlenih pajdaša može na battleu nonšalantno zboksati i face poput Jaya Z-ja, Lila Waynea & Kanyea Westa, koji su se nešto nedavno 'puranili';
III. "Maxon Universal" spli'skih TBF, u svaku je bistru glavu koja ih razumije utuvio da ekologija ne pokriva samo planinske vrhove i ćistoću planinskih rijeka, već i odnose među ljudima, pa i ono što se izravno utječe na njih. Ekološke pjesme, kao "Priority" u kojoj zaziva 'mir iznad svega', Defova su specijalnost. Socijalno-ekološka "Life in Marvelous Times" briljira u depri stihovima "Some riders don't know what they riding for/ Hands on the wheel and their mind is gone", da bi romantističkim spinom s "This raw cold life is a beautiful thing" prešao u iznenadni optimizam.
IV. u "Workers Comp" je narkoleptičnom ironijom naciljao samog sebe, bar prijašnja nabrijana dancehall isfuravanja s Talibom Kwelijem i Busta Rhymesom. Pjeva toliko šlampavo, kao da će svaki čas izdahnuti. Ako se Eminem, neslužbeni maneken sirupa za kašalj, nakon ovog nije ujeo za jezik od jada, onda nije nitko.
V. Svatko tko je putovao Amerikom, prisjetit će se da je na govornim automatima, "Za španjolski, pritisnite 'jedan'", postalo najnormalnija stvar. Stalnim upadicama na španjolskom, razbacanima širom njegovih albuma, jasno, a opet subverzivno, čoha ti uši dominantnim jezikom žitelja SAD. Dijelove pjesama "No Hay Nada Mas" i "Pistola", otpjevao je na španjolskom, ipak uglavnom gomilajući banalnosti.
Makar neuravnotežen, već zahvaljujući što mu je dopuštena autorska sloboda, "Ecstatic" je izuzetno zanimljiv za slušanje, kopanje po njemu i opetovano navraćanje, itekako svjesnog umjetnika koji sve znade izreći na bezbrižan način.
Nema komentara:
Objavi komentar