Prilikom otvorenja sezone Big Banda HGM, na koncertu 4. listopada održanom u Teatru &TD je kao solist nastupio američko-nizozemski skladatelj, trombonist, pjevač, šoumen & udaraljkaš Joseph "Joe" Bowie, osnivač i vođa čuvenih Defunkt, prve grupe koja je uspješno povezala funk s punkom. O koncertu koji spada među vrhunce prošlotjednih zbivanja, čitajte u rubrici "Gigčina". U nadahnutom intervjuu za Slušnu obmanu, Bowie, čije se prezime čita "bu'i", kazao nam je kako se prezime Davida Bowieja čita "bouvi", ali samo zato što mu je to umjetničko ime... Odgovore mnogo opipljivije i zanimljivije, ehem, problematike, ostavljamo na čitanje onima koje zanima pisanje o glazbi.
Dan poslije koncerta, u ponedjeljak 5. listopada, Bowie je u dvorani HDS-a u Berislavićevoj ulici u Zagrebu održao i besplatnu radionicu Kosen-Rufua, vještine grupne improvizacije i komunikacije koja povezuje budistički svjetonazor s afričkom kulturom i afroameričkim glazbenim nasljeđem, u kojoj smo sudjelovali - do grla. A da ni instrumente nismo zagrijali.
s_o_ Na koncertu s HGM-ovim Big Bandom ste ispjevali pjesmu '19 Years Old' koju je vašoj prvoj supruzi posvetio Muddy Waters, no sjećam da sam je sa snimke Stuttgart Jazz Festivala, čuo kao posvetu osobi staroj 16 godina. O čemu je riječ?
JB: Snimili smo tu pjesmu s Defunkt na festivalu tom prigodom, možda i jesam rekao '16', jer sam ciljao na nešto u tom trenutku.
s_o_ Što mislite o situaciji u koj se našao redatelj Roman Polanski, koji je zbog silovanja 13-godišnjakinje nakon 31 godine zadržan u Švicarskoj?
JB: A mislim… Naravno da je zglajzao, ali je to, prije svega, strašno ispolitiziran slučaj. Pitam vas koliko se toga desi svaki dan, koliko svećenika navaljuje na dečkiće? Društvo želi uprijeti prstom u nekoga, ali ta je stvar mnogo veća nego li se čini, što je onda s Vatikanom? Ne znam previše o samom slučaju, ali mislim da je užasno ispolitiziran. I, ne mislim da bi itko trebao napastvovati djecu.
s_o_ Poljaci su, recimo i to, velika iseljenička skupina u SAD, u Čikagu imaju svoj nacionalni manjinski praznik Kazimierza Pulaskog, junaka koji je spasio život Georgeu Washingtonu, dok je omraženi socijalni antijunak u «Tramvaju zvanom čežnja», također Poljak. Jesu li Poljaci u SAD bijeli crnci?
JB: Pa, da. Pollack…
s_o_ Kako se gitarist Zoran Jaeger-Jex uključio "u priču", da surađuje s vama?
JB: On vam svira sa Saskiom Laroo, koja je zvijezda u Nizozemskoj, a upoznali smo se preko interneta jer je on glazbenik koji u Nizozemskoj nosi određenu reputaciju.
s_o_ Profesionalni ste glazbenik od 1973. do danas, kad i svirate i održavate koncerte širom svijeta. Tada ste imali 20 godina, danas radite s 20-godišnjim glazbenicima, pa i tinejdžerima... koje su sličnosti glazbenih krugova nekad i sad i je li se položaj mladih profesionalnih glazbenika puno promijenio od tada?
JB: Stvarno, i nema razlike … glazbenicima trebaju stariji glazbenici kako bi pronosili dalje svoje iskustvo. Nakon današnje radionice se osjećam kao glazbenik koji je drugim glazbenicima prenio svoje iskustvo, kao što sam i ja mogao slušati od starijih glazbenika, onda kad sam ja bio mlad. Naravno da mnogi glazbenici idu na konzervatorije i u škole, ali ti mnoge stvari ni ne možeš naučiti u školi. Smatram da je to najvažnije što ja nekome mogu prenijeti, ono što sam naučio putujući turnejama kroz zadnjih 40 godina, to je 40 godina iskustva. To te škola ne može naučiti, kako funkcionirati u grupi i kako preživjeti kao glazbenik. To se ne uči u školi i stoga ni ne vidiš previše glazbenika koji svojom glazbom zarađuju za život. Kvaka je u tome da način za to postoji, ali do toga moraš doći sam.
s_o_ Živjeli ste u St. Louisu, u SAD, prije nego li ste otišli na prvu turneju u Europu, bilo je to u vrijeme administracije predsjednika Lyndona Johnsona, poznatoj po velikim građevinskim projektima. Uspostava medicarea, Medicaida i urbanog planiranja označila je čitavu eru SAD-a, prozvanu "Great Society", dok je u St. Louisu prouzročilo socijalnu krizu, za razliku od drugih centara u Americi… Konsolidiravši se, umjetnici su zbili redove i pojavljuju se organizacije u kojima ste djelovali, krajem 1960-ih… koji su ljudi utjecali na vas kao tinejdžera?
JB: Alt-saksofonist Julius Hemphill bio je jedan od osnivača Black Artist Groupa, BAG, iz St. Louisa, kojoj sam se priključio kao 16-godišnjak. Stanje nije bilo baš najblistavije, pa smo se prijavili za sustav potpore i sufinanciranja naših projekata u koje je bilo uključeno puno pjesnika, slikara, glazbenika, raznih umjetnika. Istodobno, moj je brat (trubač Lester – op. VJ) bio suosnivač AACM-a, (Udruženja za napredak kreativnih glazbenika iz Čikaga – op. VJ). Meni je, biti članom scene kreativne glazbe predstavljalo nešto najprirodnije. BAG je nastao po uzoru na AACM. Nakon što su novci presušili, otišli smo u Pariz, a po povratku u Njujork.
Mnogi su glazbenici sa scene Srednjeg zapada doperjašili u Njujork, pa tako i moj prijatelj, bubnjar Charles «Bobo» Show s kojim sam radio scensku glazbu u kazalištu «La Mamma». Mi smo otvorili put prijateljima i susjedima glazbenicima koji su u Njujork stigli iza nas.
s_o_ U Njujorku ste 1976. snimili i čuvenu ploču «The Flam» s kvintetom Franka Lowea, na kojoj se pojavljuje i Bobo Shaw. Kako je do toga došlo?
JB: «The Flam», naravno! Frank je bio jedan od mojih najdražih prijatelja iz tog razdoblja, svakako… Svirao sam i s bratom Lesterom, bili smo svi kao jedna velika obitelj – svi smo svirali jedni drugima na pločama. Muse Records.
s_o_ Od prvog dolaska u Europu, u Francusku i Italiju, zadnje desetljeće najviše nastupate u Njemačkoj, a živite u Nizozemskoj. Koja vam je od zemalja Europske unije, najbliža, Njemačka ili Nizozemska?
JB: Ono, kako ja vidim Europu, živim u Nizozemskoj… jer su osamdesetih u SAD propale sve iluzije koje su gajili tamošnji kreativci. Kad je George Bush (stariji – op. VJ) došao na vlast, ja sam upravo napustio SAD i nastanio se u Nizozemskoj. Smatrao sam da će selidbom moja karijera doživjeti procvat. Otkako sam u Europi, otvoren sam i dostupan svirati u mnogim zemljama, na mnogim tržištima, od Nizozemske do Albanije, mogu svirati u 38 zemalja. Bilo da pišem tekstove za nekog, sviram s Big bandovima, malim sastavima, sviram s Jexom.
s_o_ U Sloveniji na festivalu sam vas slušao s bendom u kome plesač stepa skakuće po elektronskoj podlozi.
JB: Tako je, to je bio Cerkno Jazz Festival, Pow Ensemble!
s_o_ Da li ste to, onda, sredinom 80-ih napustili SAD zbog Ronalda Reagana?
JB: Između ostalog, početkom osamdesetih sam upao u probleme s drogom... Tako da sam se pokupio iz Njujorka, da se očistim, otišao sam na Karibe u St. Thomas.
s_o_ To je rodno mjesto Sonnyja Rollinsa, koji je skladao i čuvenu istoimenu skladbu.
JB: Tako je. Bilo je to predivno razdoblje, a naposljetku sam se vratio u SAD, nakon putovanja po Karibima, sve dok oko 1987., nisam bio potpuno čist.
s_o_ Po povratku, mogli ste primijetiti da je netko očistio džez od onoga što jest, a taj netko je iz New Orleansa.
JB: Ha-ha! Tako je, vi govorite o trubaču Wyntonu Marsalisu, ali morate znati da je svoje prve korake po pleh-bandama u New Yorku on napravio u sastavima mog brata Lestera. Ali, znate, radi se o ljudima koji razmišljaju na potpuno drugačiji način… Mislim da bi do dotične klasicizacije džeza došlo s Wyntonom, kao i bez njega. Ti su akademici institucionalizirali džez, radi čega to ne doživljavam kao nešto ozbiljno čak ni kad ga se svira uživo. Nedostaje mu stvarnost, a meni fali kreativnost individualaca – individualaca koji imaju puno toga za reći, a ne tvorničara; s pokretne trake, razumijete?
s_o_ Govoreći o osamdesetima, ne bih dalje ulazio u vaše probleme s drogom…
JB: To je bilo vrijeme kad su svi ljudi na sceni i izvan nje uzimali drogu.
s_o_ No, mene zanima situacija s kraja 1970-ih kada je punk stigao u SAD, odjednom se pojavljuju bendovi iz Washingtona, te s istočne i zapadne obale i mreža bendova iz cijele SAD. Identificirali su se pod kišobranom hardcorea, što su članovi afroameričke grupe Bad Brains, doživljavali kao naslov za uratke porno-industrije, te se sami nisu doživljavali dijelom te scene, iako su to nominalno bili, čak njezini najvrliji predstavnici. Ako je funk bio crn, koliko je crn bio punk?
JB: Ja sam došao s funk scene u punk, jer sam kao svaki pravi džezist htio doći do što većeg broja ljudi. Stigao sam iz St. Louisa, gdje sam svirao i u Human Arts Ensembleu, vjeran svojim korijenima u rhythm n bluesu. Susreo sam Jamesa Chancea koji je svirao u James Chance & The Contortions, pa sam mu se pridružio, osnovali smo James White & The Blacks i postali smo jako dobri prijatelji. Vrbovao me da mu počnem nalaziti glazbenike iz čega je evoluirao i moj bend Defunkt.
Kad sam shvatio da mogu imati vlastiti bend, koji će djelovati na sceni, tako sam ujedinio svoja iskustva s džez-scene, svoju ljubav prema R&B-ju, rocku, htio sam sve to imati u istom bendu. Bio sam dio scene koja se od new wavea prozvala no wave.
s_o_ Vas se moglo vidjeti u dokumentarnom filmu 'Downtown '81' u kome slikar Jean-Michel Basquiat trči po gradu tražeći kupca za svoju sliku kako bi bio platio stanarinu, a uz Chancea i vas, u filmu se pojavljuju i Arto Lindsay i grupa DNA, Kid Creole & The Coconuts, hip-hop DJ-i... A krajem devedesetih u SAD se pojavljuje i Now Wave scena, pod utjecajem vaše generacije.
Stvarajući vlastite definicije, da se ne pogubim u ovom žanrovskom kaosu glazbe, glazbu Defunkt doživio sam kao nabrijani karnalni funk. Tih, osamdesetih godina imate vašeg imenjaka, pjevača Davida Bowieja kako uživo na intervjuu s urednikom američke MTV saznaje da politika kuće nije emitiranje glazbe izvođača koji su crnci. Možda bismo mogli reći da se video spotovi, šareni video-spotovi, karakteristični za vizualni imidž tog medija pojavljuju upravo iz tog razloga. Istovremeno, Michael Jackson koji je uz sve, još i aseksualan, sjedi na tronu pop-glazbe. Što mislite o tome?
JB: Vaše je pitanje na mjestu, ali morate znati, i to je glazbena industrija i biznis, također i rasistički. U igri je veliki novac koja dolazi od ljudi koji su uz sve to i rasisti. U situaciji u kojoj sam ja odrastao u Americi, postojao je bijeli radio i crni radio. Živio sam u kvartu u kome nisu živjeli bijelci, vidio bih ih tek kad bih otišao do centra grada. Amerika je bila razdijeljena, na crno i bijelo, što objašnjava sve ovo što ste me pitali. Segregacija jest crnačka povijest u Americi, zato i to jest bio produžetak ropstva.
Ta se situacija dogodila u Južnoj Africi, ali Amerika vuče te iste probleme…
s_o_ Kako vam se dogodio taj prijelaz da danas svirate pred publikom koja će prije slušati Jamesa Browna ili Barryja Whitea, jer u Nizozemskoj postoji scena avangardnih glazbenika i umjetnički krugovi u kojima je bubnjar Han Bennink? On je dugo svirao s američkim glazbenicima koji su i vama zacijelo bili uzorima?
JB: Ja imam neko svoje mišljenje o toj sceni, ali prije svega želim svirati za ljude, za raju. Za mlade, što dalje od intelektualizirane scene. Želim doprijeti do ljudi i pomoći im da se opuste i uživaju, nisam štreber ni intelektualac, hoću biti kreativan u glazbi, a taj me dio nizozemske scene definitivno ne zanima.
s_o_ Hvala vam. Ja nemam više pitanja, imate li vi?
JB: Mislim da ste me puno pitali i postavili prava pitanja. Ovo je bio dobar intervju, a ako imate još pitanja, uvijek mi možete postaviti još njih putem e-maila.
© vid jeraj – SlušnA ObmanA ProductionS – MMIX
Nema komentara:
Objavi komentar