BINN (16): Walter Wierbos, «3 TROMBONE SOLOS» + «DEINING», DolFijn Records

Walter Wierbos, Damer i pozaunist razbacan diljem lokalnih i regionalnih projekata, na brodu „De Drie Gebroeders“ usidrenom na rijeci Amstel koji mu je ujedno i mjesto boravka, sa suprugom Fieke Broekhuizen organizira i sesije izvan komercijalnog klupskog sustava. To je prije svega ne-žanrovska i akcionistička improvizirana glazba, kao hobi profesionalnih glazbenika koji, za svoj račun, neverbalno teoretiziraju aktivno muzicirajući, 'drmajući' sesijama u ležernoj formi javnih proba, uz čaj ili poneki jači dim. Oba su izdanja objavljena u samizdatu etikete DolFijn Records - "Deining" od ovog rujna.

Za 'Deining' se sjatila nekolicina najpoznatijih protagonista scene iz i uokolo Bimhuisa, kluba u kome je, usput budi rečeno, zabranjeno svirati be-bop. Dueti Weirbosa s gostima, snimljeni tijekom lipnja 2006. su protekli vrlo živahno, donekle evocirajući (stilski) ono što je u Centru zabranjeno: cameo Hana Benninka na sopranino-saksofonu, afrički world-pop, ali i klarinet zarobljen ciklonimbusom trombona. Adut ovog albuma je što je uspio prenijeti trenutak jednog nedjeljnog buđenja, pa makar se desilo i u tri popodne.

Tri solističke improvizacije bez ikakve pratnje ili naznake slušatelju – kao smjera za dalje – snimljena su u Čikagu, Amsterdamu i Portlandu tijekom 2005. i 2006. godine, a traju od 16 do 25 minuta. Doduše, Wierbos si je pomogao sordinom, mjestimično i grlenim pjevanjem… i obilježio time prelazak na instrument konstruiran još 1933., kao i svoj prvi solo-albuma nakon 13 godina. Tehnički rogobatniji i zahtjevniji, kaže kako je fleksibilnost starog trombona nadoknadio kvalitetom tona i usmjerenjem novog.

Svaka od izvedbi organizirana je kao luk. Tako početak i kraj čikaškog nastupa, snimljen od pok. Malachija Ritschera, aktivista se spalio prosvjedujući Bushu na što mu je Devendra Banhart posvetio svoj posljednji album, reciklira historijsku ležernost blues-jazza s legendarnih sesija iz Kansas Cityja 1940-ih. Portlandska snimka sa svojih 25 minuta, početkom u minimalizmu na tragu Nibblocka i svršetku u dekonstrukciji bondovske teme Johna Barryja često izvođenoj u prvoj ska-generaciji, potpuno dominira ovim izdanjem. Konac u Amsterdamu eksperimentalniji je kako zbog publike s kojom izvođač zna na čemu je, ali i zbog lakoće držanja multiplih akustičkih senzacija. Nakon pljeska koji je potrajao čitavu minutu, Wierbos je entuzijazam publike nagradio s još sedam toplih slušnih minuta. Mljac!