Na istu večer kad je Diana Krall imala veliki koncert u Ciboni, ušao sam u dio tramvaja napučen 30-i-nešto djevojkama koje su sve očito bile na istoj misiji, i na stanici kod Cibone se zaputio za parking iza ugla, pa kroza rampu, pored menze i uz borik, ka Francuskom paviljonu optočenom ogradom – koracajuć kao da sam ja sam pravi spomenik nulte kategorije… Još pomalo opterećen od koncerta Vijaya Iyera, na kome sam završio u pomalo romantičnom okruženju, da ne vrištim «u društvu», jedne neovisno-šašave Splićanke koji me je pobrkao, koliko i rasplesao, makar ona nije bila na čistu da li je raspoložena odgovoriti mi neverbalno da li joj se sviđam... Zbog nje mi se izdešavalo da se dadem na koncert Matthewa Shippa, Alien Ensemble i Brio navuć u jednoj od onih starih rivalskih priča što s organizatorom, a što s osobljem, samo s konobarima dobar, kakva sramota/ponos (?!!). O detaljima neću. Pa onda, odlučio sam taj dan za navečer kupiti kartu, da budem ziher da ulazim.
Dat ću šansu Shippu, jer su nam škverovi u krizi
Nije tajna da sam skeptičan prema njemu, iako je kroz 1990-e objavio seriju sjajnih solo CD-a za HatHut. Gledao sam ga s kvartetom Davida S. Warea, tenor-saksofonista; taj se kvartet smatra dostojnim nasljednikom Onog-Koji-je-Snimio “Love Supreme”, 1964. god'ne... Slušajući u ovom naletu taj isti album, mnoge sličnosti postoje, ali i bremenite stilske nadogradnje! Riječ je o ploči «Mudrost nesigurnosti» kojom i počinje Odiseja etikete AUM Fidelity, Shipp je do zasitnosti lirično bipolaran u odnosu na idiosinkrazijsku ekspresivnost visokog tenora.
Red trača, red kozerija...
Na radionici iz kolektivne improvizacije, održanoj u petak ujutro, Shipp je pričao i pričao… taj neki njegov magnetizam iskusnog dječaka – na svojih 49 godina još uvijek izgleda mlađim od mene – na radionicu je privukao neobičan presjek sudionika, osim Malog, koji bubnja u Kawasaki 3p, Buča iz The Bastardz i Songkillers, Tatjane, profesorice orgulja, Andreja, gitarista iz L.A.-a, te jednog hip-hop producenta, dobio je i – mene?!?!?!!! Sam je bio iznenađen odjekom ljudi, pa je od Tatjane poveo razgovor o improvizaciji Bacha, Stjepan je naglasak o svojoj improv maniri stavio na inspiraciju, producent je govorio o 10-satnim sesijama po splitskim garažama nakon kojih uživa u 'editiranju'…
Razgovor je doticao da će se dan kasnije, kad smo trebali, na Shippov prijedlog pokušati odigrati metodu kolektivne improvizacije s dirigentom, prema zamisli Lawrencea «Butcha» Morrisa, relativne tenzije stilema i sintaksi preliti u jedinstveno iskustvo. Nakon što je bilo prošlo dva sata, prostor za diskusiju je zaključio prijedlogom da odgovara na naša pitanja. Prije nego li smo prešli na to, postavio je pitanje, meni vrlo važno, «na koji li način vježbate kada pokušavate povisiti letvicu, tj. koje tehnike koristite da nadvladate metodičku rutinu?».
...pa, red nauke
U Philadelphiji, svojevrsnom predgrađu Newa Yorka (hehe! – op. aut.), studirao je on kod Dennisa Sandolea, učitelja koji je svoje vještine i iskustvo svojedobno prenio i na Johna Coltranea. Sam je istaknuo, kako je poučen Coltraneovim vježbanjima literature za harfu dopisivao dionice lijeve ruke za violinske sonate i onda ih vježbao na klaviru… Potom je, i demistificirao slavnu Slonimskyjevu knjigu o ljestvicama; kaže Shipp, «taj genijalni matematičar, navodno ju je napisao ofrlje, iz neke šale, a postala je uzor i osnovica nadogradnje za čitav moderni i free jazz…». Dodavši kasnije i Bartokove «Metamorfoze», u istu svoju košaru, kazao je kako jedini način da ti sjednu harmonijske progresije vidi u dugom i upornom vježbanju…
...pa, džez-trač iz prve ruke...
Tu se otvorilo i par kozerija, da ne koristimo uvrježeniji germanizam (trač) ili ne daj Bože anglizam (g'asip), oko violista Mata Manerija koji je, usprkos obiteljskom utjecaju vrlo nedavno preminulog oca Joea i njegove post-webernovske invencije (tonski materijal nalazi i u prostoru između polustepena – op. aut.) razvio vrlo osobni stil improviziranja. Kako je Mat bio članovom Shippovog gudačkog trija – kad bih sad pronašao tu kazetu, bio bih presretan! – isplivalo je na površinu da je uslijed velikih emocionalnih problema, te je izgubio profesionalni renome na sceni. Riječ je o izuzetnom glazbeniku koji je, i.o., bio nominiran i za nagradu Grammy, vrlo mnogo vremena uložio u projekte sa scratch DJ-ima, a opet svirao i s jednim Tomaszom Stankom, pa i Brewed By Noon. Uglavnom, malo mi je jasnije zašto se nije odazvao da radimo intervju nakon Žednog Uha 2008., putem e-maila. Niti je bio raspoložen za priču, koliko se god ja trudio, iako je pojeo i Tacumu koji je tezgario s vrlo površnim čvrgaroškim bendom.
Moj je problem – ako se tome smije tako ispisati – u tome što sam nakon prvih 15 minuta Shippova koncerta, osjećao se kao Gibreel Farišta i Saladin Čamča, junaci «Sotonskih stihova». Onako, u jednoj osobi, padam bez padobrana nakon eksplozije aviona, malo u zavijutcima i ležerno, improviziram ghazal i pjevušim, a malo duram očajnički slobodni pad. Krajnje neugodno iskustvo za čovjeka mog emocionalnog opsega, stiješnjenog u uskom i niskom kazališnom stolcu, iako su oko mene meni dragi ljudi. A ovaj gore, čas kao Sonny Murray bubnjem probija zvučni zid klavirskih mogućnosti, a malo rasbrzava prste kao da mu je pod nokte desne ruke ušao Prince Lasha sa svojom oboom, a kao zanoktica lijeve se pojavio Jimmy Lyons s alt-saksofonom… Pa se njih dvojica ispreskakuju negdje u ošitu, a Shipp se pravi fin pa ležerno pliva preko klavijature kao da ne vidimo da se drži na onoj fontanici mlaza što ga iz sebe brizga kitčina Moby Dick. A taj Moby bi mogao biti i veći, kao Cecilije, spomenuti već… I bilo tko. Ali, sačuvat ću svoje diskrecijsko pravo, kao autor teksta, da pucam in medias res…
Alijenirani diletanti
Spas u Kristu i Salingeru
Sjeti se, Ines, da je skladatelj G. F. Telemann pisao 'siciliane' još u baroku, dok su ti plastični melodijski molski akordi samo još jedna potvrda da smo «bečka škola - zagrebačkog usmerenja», kao i aktualni Festival hrvatske glazbe u Beču; državno subsidirano udvorništvo, par excellance! A netko to može nazvati kraut-rockom, pod uvjetom da ne pije dok, ili prije nego li, piše. Kao «točak na i», dodao bih i to da su se fake-jazzom bavili i Lounge Lizards, pa vidi sad dokle su došli Lurie, Arto i ekipa! Dok je Micha Aicher, na svoj poštenjački sramežljivi način, držao svoj metalofon u koferu, metrički nepodjebivo i uljuljkivao me u ambasadu užitka, makar sam zapravo mogao i zakljucati. Otkantao sam ih, popustio kad je saksofonist prešao na bas-klarinet, rastežući temu James Bond… i pjevušio «Kyrie Eleison» vođen soundtrackom za «Rekvijem umirućoj planeti» Wernera Herzoga, brundajući si «Pravi ste prinčevi» kao Holden Caulfield, u drone vlastite brade od tri, četiri dana. A ti niski stolci… Kriste, smiluj se! Gospodine, smiluj se! Morao sam zbrisat prije kraja koncerta, jer se to od mene i očekuje!
Alo Werner, hvala Trky
Nisam više ništa htio znati o Alien Ensembleu, oni su za mene od sada alijenirani. Nek si misle o tome što god hoće. Meni je Bog/inja večeri bio Sqip.
A onda se pojavio Brio, izišao na binu duet Krajačić Bros. Električna gitara i bubnjevi Slingerland, bude svakakve asocijacije, uglavnom ozbiljne… Polukružna dvorana %TD-a budi isto svakakve asocijacije, u kolektivnom alternativnom sjećanju vrhunac je zasad postavio duet Lightning Bolt, dok je u privatnoj kolekciji raspon dueta bio pok. Jimmyja Carla Blacka s Eugeneom Chadbourneom, a iste godine i Jack Wright, saksofonist, s bubnjarem Andrewom Druryjem u ulozi udaraljkaša. Kod potonjih je Šorak rekao «Vrlo… vrlo izvorno…», ostao bez riječi Draško, umirovljeni lektor HINA-e; e!
Pojavi Briovaca, ja ću ih zvati 'Brijoči', nitko se normalan ne može načuditi… da li je Eugene Chadbourne «nitko», ili je pak «normalan», to je na tebi, čitateljice (pa, i štioče!), ali je on priredio jedinstvenu recenziju njihovih samizdata; traži, čitateljice, traži!!! Profesionalna prtljaština 'Brijoča' – prtljanje, a ne prljanje! – u audio-formatu razgrabljena je 2005. godine na šanku u Nickelsdorfu… a onda dugo ništa, pa suradnja s Irmom Omerzo (izdašno popljuvana u alternativnim kuloarima), pa planovi sviranja s ukletim Londonezerima… pa opet dugo ništa, vježbanje po tri sata dnevno, refleksija, sve isto kao Pajo… da bi nahrupili po bini, udaljeni jedan od drugoga dobrih pet metara i održali lekciju iz istine u glazbi. Rezano, miješano; kao Sharrock koji svira Frisella, "I want sweetness and brutality", oh da; a reklo bi se da su odsvirali i dio s «At the Playground» koji je kompozicijski jako čist; ništa odvratno, ništa obratno – i sve osobno, jako osobno… Čim su završili, ja popio još koju lekciju iskustva s veteranima NO Jazza, zaputili smo se u petak uvečer… Micha Aicher, ljubazni i samozatajni, čak mi je otvorio vrata! Hvala, Mišo...
I onda, Mali, onako u šali, sve na moja pleća svali
Dobar cug, krivi put
P.S. Obloženi i "optokani" pobjedonosnim promilima ususret curkama koje su večer provele s Diane Krall, jednu omanju enklavu srećemo već u Limbu. Još zatečene Dianinim stereotipima očarali smo ih panegiricima u slavu Shippu, baš kao da pričamo o Kišu, u duhu Jergovićeve kolumne otprije mjesec dana. Međutim, mlako pivo uputilo nas je u središte alternativnog pakla, na Krivi put – o čemu ćemo, možda, pričat priče sljedeći put… Do tad, dobar cug, znate put!
Nema komentara:
Objavi komentar