Novi nepoznanci (2) - JEAN-LOUIS HUHTA

Iako je Huhta Nepoznanac po svim parametrima, već si je ranih 80-ih počeo stvarati ime na sceni glazbenog undergrounda u Švedskoj. Priča ide ovako: rođen je 1965. & slovi za DJ-a & producenta. Počeo je svirati punk, grind-core & industrial, iz squatova prešao u klubove & svirao funk & go-go, skladao glazbu za plesne produkcije u SAD a s CM von Hausswolfom svira u grupi Ocsid. Sam CD sugerira nepretencioznost: s foto-portreta na naslovnici smiješi se mladoliko mulatsko lice, dok je unutra crtež skatera kom je u brzini glava spala s ramena. Crtež potpisuje Huhtin malodobni sin Vincent, a dizajner je s dvije bojice ručno naškrabao imena trackova i podataka produkcije. Uzorci akustične gitare, dijatonske harmonike & violončela snimio je uživo u Portugalu i Berlinu, te gradovima Ullarei, Umei & Stockholmu, preradio na računalu & povezao u loopove, pretapajući ih s ritmovima 'nazvuk' na ostvarenja dizeldorfske scene i stvorivši psihodelične zvukobraze. Redatelj Bruce LaBruce toliko se oduševio uratkom da je već probrao nekoliko skladbi za svoj nedovršeni melankolični film o zombijima homićima. Uvodna skladba "Exit" nastala je iz repetitivne troakordne progresije u produkciji sobne/kućne demo-snimke s dosnimljenim orkanskim teksturama. U skladbi "Running Boy" repetitivne harmonije violončela kombiniraju se s akustičnom gitarom gostujućeg glazbenika uz kratki ulet Huhtinog emancipiranog daha. Introspektivni funkcionalni pejzaži, poniranje u prostranstva duše, kierkegaardovski pesimizam, kod skandinavskih glazbenika postali su toliko stereotipni motivi, da im ni nije odolio Huhta. Ni u naslovnoj skladbi, ni u "Helveta" a niti u "Assume formlessness". Refleksivno-melankolične "For Conny" i "Each Day" stvara iz pospanih droneova ('temeljnih tonova'?), dok filtrirani zvuk bubnjeva u "Furniture to Sit on Kitchens to Cook in Cars to Drive" vuče repove iz industriala a ubrzavanjima stvaraju iluziju začaranog kruga samog pakla. Ritual u "Truth is the Sound" je i svršetak albuma. Uslijed neopterećenosti virtuoznošću u korist minimalističke repetitivnosti i elektroakustičnoj produkciji na tragu zvukovlja prirode (tzv. field recordinga) inicijalne bi poklonike Huhta mogao naći među publikom i širom od post-rock scene.