BOLJE IKAD NEGO NIKAD (10): Čikaška posla

Čikaški junak improvizirajuće glazbe poljsko-hrvatskog porijekla, krilničar (kornetist!) & elektrik Rob Mazurek, u grupi Tigersmilk uključuje kontrabasista Jasona Roebkea, Čikažanina, & bubnjara Dylana Van Der Schyffa, Vankuverčanina. Za treći CD, "Androidov ljubavni zov" kod izdavača Family Vineyard iz SAD, sintetizirao je svoje improvizacijsko umijeće živom elektronskom produkcijom. Što se tiče samog zvuka, naširoko promovirani čikaški kolektivizam uopće nije podveden pod znak pitanja! Nakon povratka iz brazilske emigracije, mnoge inkarnacije projekta Chicago Underground naslijedio je projekt Exploding Star. Mazureka već dobru dekadu šije prigovor, koga ovaj uopće ni ne opovrgava, da se ko pijan plota drži koncepta Dona Cherryja, pokojnog očuha britanske soul-pjevačice Nenneh Cherry; nakon što je za suradnju s Exploding Star angažirao 80-godišnjeg krilničara & skladatelja Billa Dixona, pandita čitave generacije sjevernoameričkih improvizatora, kritike hvale odabir nekih instrumentalista, ali još ne & samog skladatelja. Kao elektrik, lukrativan je teksturer prostora, ali opet sjedi na dvije stolice: klupskoj & artističkoj, utjeha je jedino što mu je izdavač iz Beča. Kao i pri posljednjem albumu dueta Chicago Underground, Mazurek je treći Tigersmilk naslovio po knjizi, ovaj put Heldera Velasqueza Smitha. Pisac je to SF-a, po čijoj biografiji Mazurek sprema & operu..! Posebnost kolektivnog zvuka pogotovo dolazi do izražaja kod Van Der Schyffa, čiji tomovi pod slojevima delaya doživljavaju 'potimpanjenje'. Taj čak ni ne mjeri vrijeme, stvarajući teksture iz nepraćenih dionica bubnjeva o koji se nježno uvijaju kontrabas & kornet - ah, taj King Tubby & Lee 'Scratch' Perry! - kao & naslage impregniranog električnog zvuka. Roebkeov kontrabas najgromkiji je u a cappella epizodama, dojmljiv poput snažnog opernog glasa. Obogaćujući zvuk svoje trube raznim pedalama, svirajući samome sebi comping, Mazurek & dalje šiba suvereni post-bopperski frasierung. Nenaslušani zlobnici koji se još hvataju za glavu od Milesovih električnih albuma, ovo bi morali smjesta poslušati. No, u evolucijskom smislu prisluhnuti svečanoj rafiniranosti Arvea Henriksena na albumu 'Strjon'. Jer Tigersmilk je ipak klupski hibrid.
Osim ovoga, dopao me CD i jednog Mazureklijinog suradnika, "Roll Down", objavljen ove godine za 482 Music. On je vibrafonist Jason Adasewicz, opet su u pitanju neki poljski korijeni. Naslovnicu albuma krasi amblem u obliku zdepastog bijelog aviona ušiven na plavom traperu, inače modna opsesija skladateljeve supruge. Postava je, kvintet sa saksom & trubom, očito namiguje na ostavštinu Erica Dolphyja & ja ću za takve uvijek reći 'zašto ne?'. Snažne teme, disonance, eterična sola, čista svirka, post-bop u mlakom jeku. Takva je uvodna "Good Looking Android" velika moćna tema širine nabujalog Dunava, s poliritmičnošću Franka Rosalyja čak & kad je u pitanju drive uz solo kornetista Josha Bermana. Alt-saksofonist & klarinetist se zove Aram Shelton, a kontrabasist je Jason Roebke. Vibrafoni se nenametljivo pojavljuju, sve do solo-dionice, opet je posrijedi vandermarkovski sindrom leaderskog sklanjanja s puta. Skladba "Valerie", posvećena skladateljevoj supruzi, uspinje se u početak teme iz potpune tišine isprekidane tek šumovima na dobošu. A afirmira čikašku glazbenu prošlost cijelim notama, ostinato motivima vibrafona u jedan drone neodređenog raspoloženja. Adasiewicz je glazbenik čija brzina izvedbe u sebi sadrži brzinu, uglatost & preciznost kakvu smo svojedobno svikli čuti iz kataloga Skin Grafta od onih opičenih Japanjoza. Kao skladatelj će se razvijati, pa bi ga još podosta valjalo čuti. Samo da ne ostane uvijek ovako refleksivan!